10. veljača 2010
Financijska kriza – ponovno probuđena opasnost
Ukoliko promatramo noviju povijest, nemogućnost redovnog podmirenja inozemnih obveza, ili kako se često laički kaže „bankrota država“, zabilježena je već početkom 19. stoljeća u zemljama Južne i Srednje Amerike (Argentina, Brazil, Čile, Kolumbija, Peru Venezuela). Problemi pojedinih zemalja sa servisiranjem obveza (po osnovi inozemnih obveznica i/ili kredita) nastavili su se sve do danas, a nisu mimoišli ni primjerice današnje gospodarske velesile poput Njemačke u razdoblju nakon II. svjetskog rata. Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća problemi su ipak bili najprisutniji u brzorastućim zemljama svijeta, odnosno „emerging market“ zemljama. Tako se primjerice u posljednjih dvadesetak godina izdvajaju tri najznačajnije financijske krize. Tijekom 1994. i 1995. godine financijska kriza u Meksiku, poznatija i kao „Tekila kriza“, započela je uslijed naglog odljeva kapitala zbog povećanog političkog rizika, ali i rasta kamatnih stopa u SAD-u. Bez obzira na relativno dobro stanje javnih financija, Meksiko je imao strukturni deficit tekućeg računa platne bilance, što je ovo gospodarstvo učinilo izuzetno ovisnim o stranom kapitalu. Iako su se problemi proširili i na ostale zemlje Latinske Amerike te dovelo do promjene tečajne politike u Meksiku, gospodarstvo se relativno brzo oporavilo i to prvenstveno uslijed značajne pomoći MMF-a i „Bradyevog plana“ američke vlade. Ubrzo, odnosno 1997. godine, uslijedila je i financijska kriza u gospodarstvima takozvanih „Azijskih tigrova“ odnosno u zemljama Jugoistočne Azije. Najznačajniji uzroci ove krize bili su: neadekvatni tečajni režim, rizična struktura financijske imovine, visok priljev špekulativnog i kratkoročnog kapitala te nedostatak supervizije i regulacije financijskog tržišta. Kao najznačajnija posljedica krize uslijedila je značajna deprecijacija nacionalnih valuta u promatranoj regiji u prosjeku od oko 45% naprema američkom dolaru, a u pojedinim zemljama valute su izgubile i do 80% svoje vrijednosti. Većini zemalja pogođenih krizom MMF je pružio značajnu financijsku pomoć te pomogao njihovom izlasku iz krize, iako su pojedini ekonomisti kritizirali reakcije ove međunarodne institucije. Bez obzira na relativno brz oporavaka gospodarstava „Azijskih tigrova“ ova kriza potencirala je i izbijanje financijske krize u Rusiji godinu dana kasnije, koja je dovela do snažnog pada vrijednosti ruske valute, stečajeva banaka i poduzeća te potrebe za restrukturiranjem inozemnog duga. Međutim, uzrok krize nije bio isključivo prelijevanje problema iz zemalja Jugoistočne Azije, već su značajnu ulogu imali i određeni domaći čimbenici. Tako je u razdoblju prije izbivanja krize rusko gospodarstvo stagniralo uslijed izostanka reformi, a bio je prisutan i višegodišnji proračunski deficit. Također, i fiksni tečajni režim pridonio je značajno izbivanju krize, koja je potrajala nekoliko godina i prenijela se i na zemlje u bliskom okruženju, pa čak u slabijem intenzitetu i na pojedine zemlje u Srednjeistočnoj Europi.
U razdoblju od navedenih kriza pa do nedavno u brzorastućim gospodarstvima svijeta, dominirali su uglavnom pozitivni trendovi. Naime, ta gospodarstva bilježila su visoki rast BDP-a, snažan rast domaće potražnje te značajan priljev inozemnog kapitala kroz izravne inozemne investicije te rast vanjskog duga. Navedena kretanja bila su posebice vidljiva u zemljama Srednjeistočne (SIE) i Jugoistočne Europe (JIE) tijekom posljednjih petnaestak godina. U takvim uvjetima i percepcija rizika od strane međunarodnih investitora bila je (nerealno) niska. Međutim, situacija u regiji se drastično promijenila eskalacijom krize u globalnom gospodarstvu i financijskom sustavu. Osim snažnog slabljenja aktivnosti u realnom sektoru, mnoge zemlje u regiji suočile su se s odljevom kapitala, što je rezultiralo pritiscima na pad vrijednosti domaće financijske imovine (obveznice, dionice) te snažnim deprecijacijskim pritiscima. Uz gubitak stabilnosti financijskog sustava, zemlje SIE i JIE regije suočile su se s dodatnim problemom. Naime, dok su najrazvijenije zemlje svijeta bile u mogućnosti implementirati anti-recesijske mjere kroz provođenje ekspanzivne monetarne i fiskalne politike, brzorastuća gospodarstva u Europi takvu mogućnost nisu imala. Dok su, primjerice, cijena zaduživanja njemačke države pale na rekordno niske razine početkom 2009. godine uslijed visoke likvidnosti na međunarodnim tržištima, istovremeno mnoge države nisu bile u mogućnosti pristupiti inozemnim tržištima kapitala uslijed povećanog straha investitora da neće biti u mogućnosti uredno podmirivati svoje obveze. U ovakvim okolnostima kreditni rejting mnogih promatranih zemalja je smanjen, što je dodatno otežalo mogućnost refinanciranja dospjelih obveza. Stoga, ne treba iznenaditi što su „emerging market“ gospodarstva u Europi trebala potražiti pomoć MMF-a, ali i ostalih međunarodnih institucija poput Svjetske banke. Potreba za stranom financijskom pomoći bila je upravo najpotrebnija u zemljama Jugoistočne Europe. Naime, promatrana gospodarstva bila su posebice ranjiva na eksterne poremećaje uslijed višegodišnjih strukturnih „twin deficita“, odnosno istovremenih deficita proračuna te tekućeg računa platne bilance. Tako su pomoć MMF-a u svrhu osiguravanja dovoljne devizne likvidnosti zatražile: Bosna i Hercegovina, Mađarska, Srbija te Rumunjska. Bez obzira na nešto fleksibilniji stav MMF-a posljednjih godina, uvjet za dobivanje pomoći su i dalje aktivnosti usmjerene prema smanjenju prisutnih neravnoteža u gospodarstvu, što se pogotovo odnosi na fiskalni sustav, odnosno smanjenje razine javne potrošnje.
Mađarska je bila prva zemlja u okruženju koja je zatražila pomoć međunarodnih financijskih institucija, a osim MMF-a određena sredstva dobila je i od Europske komisije te Svjetske banke. Aranžman predviđa i zadržavanje proračunskog deficita u 2009. godini na razine do 4% BDP-a, uz tek neznatno daljnje smanjenje u 2010. uslijed vjerojatnog nastavka recesije te nadolazećih izbora. Također, Mađarska se obvezala smanjiti proračunski deficit na ispod 3% BDP-a u 2011. godini.
Početkom 2009. godine Srbija je potpisala aranžman s MMF-om vrijedan 2,6 milijardi SDR na rok od 27 mjeseci. Navedenim programom nastoji se smanjiti javna potrošnja primarno kroz smanjenje broja zaposlenih i plaća u javnoj upravi. Predviđa se da ovogodišnji proračunski deficit mogao iznositi oko 4% BDP-a, dok bi bez aktivnosti usmjerenih fiskalnoj konsolidaciji vjerojatno premašio razinu od 5%.
Nadalje, Bosna i Hercegovina je sredinom prošle godine potpisala Stand-By aranžman s MMF-om na tri godine tijekom kojih će ovoj zemlji biti na raspolaganju skoro 1,6 milijardi dolara. Glavni ciljevi navedenog aranžmana su smanjenje strukturnog deficita te potreba države za financiranjem u srednjem roku, dijelom i kroz promjene u sustavu plaća u javnoj upravi. Isto tako, program će osigurati i inozemno financiranje te povoljno utjecati na stabilnost bankovnog sustava.
Rumunjskoj je tijekom prošlogodišnjeg svibnaj kroz Stand-By aranžman odobreno skoro 13 milijardi eura, a posebna pozornost i u toj zemlji bit će usmjerena prema fiskalnoj konsolidaciji te osiguravanju devizne likvidnosti.
Kreatori gospodarske politike u Hrvatskoj nisu se odlučili za sklapanje Stand-By aranžmana s MMF-om tijekom eskalacije financijske krize. Priljev svježeg kapitala osiguran je kroz dva izdanja međunarodnih obveznica u prošloj godini, mogućnost banaka da povećaju svoj ino-dug u ključnim trenucima te inozemnom zaduživanju tvrtki u državnom vlasništvu uz državna jamstva. Međutim, cijene takvog zaduženja osjetno su veće i predstavljati će teret budućem gospodarskom rastu te proračunima za naredne godine. Također, mora se uzeti u obzir da i nakon nekoliko prošlogodišnjih rebalansa te činjenice da je pad gospodarske aktivnosti u 2010. sve izgledniji, rashodi središnje države ostvaruju nominalni rast i dalje. Za Hrvatsku je izuzetno važno da kroz strukturne reforme osigura dugoročnu održivost proračuna, pogotovo s obzirom na očekivane nepovoljne demografske trendove te pritiske na rast rashoda koji iz njih proizlaze. Također, navedene reforme bi trebale omogućiti i provođenje reformi poreznog sustava, što je ključno za podizanje konkurentnosti i rast izvoza. Ukoliko Hrvatska ne ostvari održivi proračun te gospodarski rast uz uravnoteženiji tekući račun platne bilance, uvijek će ostati gospodarstvo koje je izuzetno osjetljiva na vanjske poremećaje. Upravo aktualni primjer Grčke može biti dobra lekcija da provođenje reformi nema alternative, a ulazak u EU ne rješava strukturne probleme, već samo odgađa posljedice izostanka reformi.